PAPIN NAGOVOR UZ MOLITVU ANĐEO GOSPODNJI

Nedjelja, 26. prosinca 2006.

Dies natalis

Draga braćo i sestre!

Dan nakon svetkovine Božića, slavimo danas blagdan svetoga Stjepana, đakona i prvoga mučenika. Na prvi nas pogled ovakvo približavanje spomena "Prvomučenika" blagdanu Otkupiteljeva rođenja može ostaviti na čudu, budući da čovjeka pogađa suprotnost između betlehemskog mira i radosti i drame svetoga Stjepana koji je bio kamenovan u Jeruzalemu za prvog progonstva Crkve koja se rađala. Zapravo, ta prividna neusklađenost ne postoji, ako imamo na umu duboko otajstvo Božića. Djetešce Isus, položeno u jasle, jedinorođeni je Sin Božji koji je postao čovjekom. On će spasiti čovječanstvo umirući na križu. Sada ga motrimo povijenog u jaslama; nakon njegova razapinjanja ponovno će biti povijen, umotan u platno, i položen u grob. Nije slučajno što božićna ikonografija ponekad prikazuje božansko Djetešce položeno u mali sarkofag, da bi naznačila da se Otkupitelj rađa da umre, rađa se da dade život kao otkupninu za sve.

Sveti Stjepan bio je prvi koji je mučeništvom slijedio Kristove stope; umro je, poput božanskoga Učitelja, praštajući i moleći za svoje progonitelje (usp. Dj 7,60). Kroz prva četiri stoljeća kršćanstva, svi sveci što ih je Crkva štovala bili su mučenici. Riječ je o bezbrojnom mnoštvu što ga liturgija naziva "svijetlom vojskom mučenika", martyrum candidatus exercitus. Njihova smrt nije poticala na strah i žalost, nego na duhovni polet koji je podizao uvijek nove kršćane. Za vjernike, dan smrti - a još više dan mučeništva - nije kraj svega, nego "prelazak" prema besmrtnosti. To je dan konačnog rođenja, na latinskom dies natalis. Tako se onda može shvatiti koja je veza između dana rođenja Kristova i dana rođenja svetoga Stjepana. Da se Isus nije rodio na zemlji, ljudi se ne bi mogli roditi za nebo. Upravo stoga što se Krist rodio, i mi možemo biti "nanovo rođeni"!

Marija, koja je u Betlehemu u svome zagrljaju držala Otkupitelja, i sama je trpjela nutarnje mučeništvo. Podijelila je njegovu muku te ga je morala, još jednom, primiti u svoj zagrljaj kad je skinut s križa. Toj Majci, koja je upoznala radost rođenja i ljutu bol smrti svoga božanskoga Sina, povjeravamo sve koji su progonjeni i koji trpe, na razne načine, poradi svjedočenja i služenja evanđelju. Uz osobitu duhovnu blizinu mislim i na one katolike koji ostaju vjerni Petrovoj stolici bez popuštanja i kompromisa, ponekad i pod cijenu teških patnja. Čitava Crkva divi se njihovu primjeru i moli kako bi imali snage da ustraju, znajući da su njihove patnje izvor pobjede, pa makar se sada to moglo činiti neuspjehom.

Svima još jednom želim sretan Božić!